orion4ever

srijeda, 20.06.2012.

moj kaos..

otključavam vrata, identična vratima kao na svim stanovima stare ciglene zgrade koja se uzdiže usred malenog i mirnog zagrebačkog kvarta..
ulazim u stan, uzavreo na jakom ranoljetnom suncu., palim svijetlo u malenom hodniku, rušeći neplačene račune sa ormarića za cipele..
ulazim u kupaonicu, palim svijetlo na ogledalu.. par sekundi gledam u nepoznate oči sa druge strane, u nevjerici kimam glavom, gasim svijetlo i odlazim u nagurani dnevni boravak, ne paleći ponovo to iritantno goreće sranje..
skidam odjeću, bacajući je po cijelom stanu, ulazim u lođu, otvaram butelju crnog vina (za specijalne prilike), sjedam i razmišljam o našem razgovoru...
ne znam kako bih počela.. ne znam da li se usuđujem.., kako da ti sljedeći put objasnim kad ne mogu objasniti ni sama sebi?..
...gledam u nebo obavijeno izmaglicom sparine i mistikom našeg razgovora koji je u jednom trenu otišao u krivom smjeru., gledam i postavljem pitanje:
jeli moguće da mislimo na isto?...

srijeda, 07.04.2010.

..bez naslova..

promatrala sam te sinoć., opčinjena načinom na koji me gledaš.
moje su oči prelazile svaki dijelić tvoga lica., zaronile u bistrinu tvojih očiju uperenih u moje usne.
prestao si me gledati u oči jer sam te tako molila. ne mogu podnijeti tvoj pogled prepun mene.
približavaš mi se sve bliže., osjećam tvoj dah na svom vratu.. dah toliko vruć i nježan da imam osjećaj kako smo jedno biće u nekom nepoznatom, uzbudljivom prostoru obavijenom tajnom istinom stvaranja života.
želiš me.. i ja želim tebe dok me naglo obuzima neka čudna vrlina..
postajem nevidljiva i cijelim bićem jurim u svemir, bježeći od tebe., ne dozvoljavajući ti da me uhvatiš..
još više te želim.. ne znam kako da ti pobjegnem..
zato., ne gledaj me u oči jer one od ljudi stvaraju gubitnike...

četvrtak, 16.07.2009.

"Kazaljke su se spojile, možda netko misli na mene,
Prvo se sjetim tebe, jesi još slobodan, pitam se…
Na križanju gledam noćnu urotu semafora
Svako crveno gađam, baš i nije neka fora.
Ulice se ljeskaju i uživaju u kiši.
Skidam mobitel s punjača, zovem te i pitam di si.
Čuli smo se davno, reko si da te ne zovem,
Da je bolje ovako, čujem glas djevojke nove.
Kažem ti da sam se sjetila naših crvenih svjetala
I kako si se slatko smijo dok bi gluposti lupetala.
Pitam te je si okay, jel sviraš u bendu,
Ti se nasmiješ, kažeš, imaš novu pjesmu jednu.
I govori o nama, al mi se neće svidjet,
Jer nema happy end i više me ne želiš vidjet.
Sklapam mobitel i razmišljam o crvenim svjetlima,
Evo zelenog, crvena nije pobijedila.
Refren:
Više sam voljela ono kad si me vozio kući
Često je šutnja rekla više od 1000 riječi.
Svako crveno bi značilo da smo skupa dulje
Sad jurim kroz njih, što dalje, što dalje…

Popili bi više pa bi mi dao da vozim,
Mijenjala sam brzine, ti si me mazio po nozi.
Cerekali smo se ko klinci, jer smo to i bili,
Kolko smo puta tako mogli poginut ko debili.
Al Bog čuva budale, a nas je volio posebno
Ko bi reko da nam ipak nije bilo suđeno?
Poglašnjavam radio, želim misli potisnuti
I čujem pjesmu uz koju smo se voljeli trošiti.
Pomislim da mi je to zadnja stvar što mi treba
Opsujem u bradu i pogledam put neba.
Dok si me vozio doma, ja bi otpuhivala dimove
Promatrala Savu i staro-zagrebačke krovove,
Promatrala bi i tebe, al to nebi primijetio,
A kad bi primijetio bi se nasmiješio.
Stali bi na crveno, ti bi se nagnuo k meni
Ljubili bi se dok se semafor crveni.

Više sam voljela ono kad si me vozio kući
Često je šutnja rekla više od 1000 riječi.
Svako crveno bi značilo da smo skupa dulje
Sad jurim kroz njih, što dalje, što dalje…

Više sam voljela ono kad si me vozio kući
Često je šutnja rekla više od 1000 riječi.
Grad je bio crven od crvenih svjetala
Ali više ni zbog jednog više ne bi stala.


Sad bježim od križanja, volim otvorenu cestu
Jer imam feeling da jedino tad ne stojim na mjestu.
Ne gledam znakove, ne zanima me što će biti
Ne bježim od prošlosti il od onog što će se tek zbiti.
Ne želim piti, jer onda misli tutnjaju
I pogled se muti od suza što obrazom putuju.
I mrzim se jer nisam sve u glavi raščistila
Ne bi bilo milo kad bi te vidjela.
Crveno mi sad znači samo nemoć da pobjegnem
Da ti ne šaljem poruku kad mi se grlo stegne
Crveno je moja slabost, mrzim ga više od tebe
I one nove male koja te sad jebe.
Crveno me sada peče kad se vraćam kući naveče
Pa stišćem gas i kroz crveno prolijećem..."

.. pogledaj me..

..okreni glavu i mahni rukom ako me ugledaš., znam da to ne želiš.
zadrži glas kada me kreneš pozdravljati, jer to je zadnja stvar na svijetu koju sada želim čuti.
vrati se par koraka unazad i osjeti vručinu emocija koje ti preplavljuju tijelo utrnulo od straha da ćeš me zauvijek izgubiti.
zatvori oči i zamisli se nad svojom sudbinom koja te koči u ostvarenju ciljeva..
tako.. a sada slušaj priču koju ću ti ispričati...
... bila je vruča ljetna noć. mjesec je sjao o obasipao zvijezde kapima srebrne mjesečine..
u, ne tako dalekoj daljini nazirala se rijeka, reflektirajući sjaj svake suze na mom obrazu.
zrakom je topli povjetarac nosio mirise ljeta i laganu svirku zrikavaca očaranih mojom blizinom..
prolazili su sati dok sam neumorno sjedila u tišini i čekala da se pojaviš.. da me konačno zagrliš i poljubiš onako kao što samo ti to znaš..
zamišljala sam kako dolaziš a ja ti se bacam u zagrljaj, već pomalo snena, ali svejedno uzbuđena zbog našeg sastanka..
svako malo sam pogledavala prema prašnjavoj cesti nebi li vidjela da dolaziš.
kako su minute tekle, postala sam sve nemirnija.. misli su se počele gomilati.. zrikavci su postali tiši a mjesec više nije sjao punim sjajem dok je rijeka reflektirala odsjaj potoka suza na mome licu...
prošli su sati a ti nisi došao., nisi me poljubio onako kao što me samo ti ljubiš., nisi me zagrlio..
... zar sam zaista previše tražila - poljubac i zagrljaj kada je najviše potrebno?..
... tvoju ruku na mojem obrazu i nježne riječi utjehe.., pogled pun ljubavi., onako iskren..
ne vjerujem da sam pretjerala., ne vjerujem da sam izmislila..
više u ništa ne vjerujem...
5 minuta će biti dovoljno da se zapitaš kako si se ponio.. 5 minuta da osjetiš tugu i stezanje grla, bespomoćno čekajući da dođem.. al ja nikada neću doći... ljubavi.

ponedjeljak, 13.07.2009.

živjeti život...

... mnogo puta sam okrenula novu stranicu u životu, ne znajući što je zapisano na slijedećem listu..
mnogo sam puta okrenula glavu za strancem na ulici, nebi li u njemu pronašla tebe.
ispitivala sam vrijeme čekajući da mi oprostiš što te nisam poznavala., što sam čekala da te izgubim.
ne znam koliko će godina proći prije nego se ponovno sretnemo negdje u nekom drugom vremenu., u drugom životu..
zamišljam naš susret.. pitam se hoćemo li prepoznati jedno drugo., hoćemo li se sjećati ili ćemo ponovo morati reći "biti će kako je zapisano.."
... sudbina je poput crne rupe - usiše te poput zrnca prašine i ispljune negdje daleko od stvarnosti i očekivanja..
kao dijete sam često maštala kako će biti kad odrastem., kako će izgledati moj život.. sve je bilo drugačije., jednostavnije..
nevino sam gledala u nebo boje sna, brojeći zvijezde koje su jedna za drugom padale u vručoj noći jednog kolovoza, ne znajući da se neke želje nikada neće ostvariti..
naivno sam vjerovala kada su mi govorili da vrijeme liječi sve.., jer da je to istina, medicina nebi postojala.
iskreno, ne znam zašto uopće pišem ove nesuvisle rečenice.. zašto se trudim pokazati kako se trenutno osjećam..
ne znam zašto pokušavam prikazati odraz svojih osjećaja na polumutnom ekranu, kad znam da ti to više nikada nećeš moći vidjeti..
... proklinjem dan kada nisam uspjela skupiti snage pokazati ti koliko mi značiš., proklinjem dan kada sam pristala ući u tvoje naručje i dopustila ti da me poljubiš..
.., ali.., da nisam, nikada nebi osjetila vječni okus tvoje dobrote na svojim usnama, nikada nebi imala priliku čuvati vrijedne uspomene na tebe, anđele..
... jedno je sigurno., do kraja života sjećat ću se pogleda, osmjeha i dodira.., cijeli ću život živjeti za tren kada ću zaspati i sanjati kako klinci trčkaraju okolo., "jer klinci zato i jesu.. da bi trčali okolo"...
... užasno mi nedostaješ...

ponedjeljak, 04.05.2009.

... riječi ne mogu izreči ono šta osjećam prema tebi...

"... sad bježim od križanja, volim otvorenu cestu jer imam feeling da jedino tad ne stojim na mjestu.
Ne gledam znakove, ne zanima me šta će biti, ne bježim od prošlosti il od onog što će se tek zbiti.
Ne želim piti, jer onda misli tutnjaju i pogled se muti od suza što obrazom putuju.
I mrzim se što nisam sve u glavi raščistila..."

nadam se da ćemo se jednog dana ponovo sresti...

nedjelja, 23.12.2007.

... povratak izgubljene...

... nakon dugih tisučljeća obavijenih neshvaćenom dušom zaspalog gavrana, vraćam se među nejasnoće današnjice protkane nevjericom sveprisutnih promatrača koji nikako da odustanu...
... nakon svih uzastopnih padova u bezdan isprepleten dijelomice srebrnastim nitima mojih uzavrelih misli, vraćam se koračajući sigurnim koracima po sasušenom kasnojesenskom lišću što se nakupilo u hramovima klijetki i pretklijetki raspršenog srca ostarjelog dupina...
... uzvraćam poglede strancu koji me cijeli život tražio, neshvačajući da se oduvijek poznajemo., gladim njegovu kosu prožetu mirisima sušenog kokosa koji u meni izaziva nesanicu uzrokovanu emotivnom erupcijom odavno uspavanog vulkana...
... na ovome završavam., ne govorim više niti riječi, očekujući da ćete me ponovo pronaći na ovim stranicama izlizanih tipki na mat - crnoj tastaturi ., da ćete ponovno prolistati moje misli onda kada ću se ponovno vratiti...
... ja...

srijeda, 31.10.2007.

... znaš li uopće....?

... teško je započeti s pjesmama koje se trudiš otpjevati kada je najteže razmišljati...
... teško je kada zakomplicirani trenutak za sobom povuče cijelu vječnost i ostavi te bez daha da u oluji promatraš noć...
... kažeš mi da otvorim oči, da se prepustim i da pogledam u sebe, znajući već što sam...
... kažeš mi da ti dopustim da mi pokažeš put., baš poput spodobe izrezbarenog lica i prozirnih dlanova punih mojih ruku...
... govoriš neka prestanem razmišljati o onome što se događa, već da mislim na ono šta mora biti...
... znaš li ti uopće koliko godina, tisučljeća pokušavam saznati tko sam?., koliko vremena provodim u ništavilu između svijetova, čekajući znak koji mi govori dal' se mogu vratiti?...
... znaš li uopće, veliki mislioče, koliko energije crpim iz svega živog što me okružuje?..
... koliko se puta, gledajući majci prirodi u oči, zapitam "što sam?" i "zašto uopće postojim?"...
... koliko dugo se hranim tugom i njenim suzama isplakanim za zadnji zalaz topline mojih očiju koje ne prestaju sjati?..
... pitam te poslijednji puta., znaš li uopće?..

utorak, 30.10.2007.

...

" Kada volite vaša je ljubav poput vala na moru.
Dio je cjeline i zato je opća i obuhvaća sve.
U svakoj ljubavi nalaze se sve ljubavi koje su proživljavane prije nje..
Kad volite u vašoj ljubavi vašem je, ona oku nevidljiva (a ipak svima vidljiva), iskra privlačnosti koja plamti između zaljubljenih..
Ljubav ja tako snažna, a opet tako neuhvatljiva.. to je zato jer svaka ljudska ljubav odražava onu božansku...
... savršenu ljubav..."

četvrtak, 25.10.2007.

... tišina...

... danas šutke izlaze riječi iz mojih ustiju, obarajući nijemog čovjeka koji dugo vremena stoji na prekretnici života, čekajući svoj dan...
... predugo sam koračala slijepo se oslanjajući na obećanja koja nikada nisu bila prozirnija., naišla sam na križanje usred pustinje ali ne trebam nikoga da mi pomogne pročitati putokaze bez naziva i karte koje ne postoje...
... ostavljam svu svoju odjeću i poput djeteta hvatam valove razbacane uokolo po užarenom pijesku sažaljenja...
... ustupam svoje zasluženo mjesto drugom naivnom biću i odriješito odmahujem rukom na sve iskazane riječi koje nimalo ne zvuče razumljivo!..
... spuštam pogled pun razočaranja, stiščem dlanove na oči i u nevjerici kimam glavom kao da više ne vjerujem u ništa...
... imala sam toliko pitanja., danima sam smišljala kako da ih postavim, kako da mi objasni..., ali, predugo vremena volim da bi odbacila sve...
... predugo volim da bih zaboravila.. predugo volim tugu...
... zato., spuštam zastave odavno podignute, brišem sjećanja odavno odsjećana, i rušim zidove oko sebe, gradeći zidine odavno okamenjene tišine...
... zbogom...

srijeda, 17.10.2007.

... kraj...

... berem cvijet čežnje i sadim ga u utrobu nemirnog postojanja...
... razdirem unutrašnjost zalutalog bića i uništavam posljednje snove sanjača odavno poludjelog od nesanice...
... u mraku sačekujem nepoznatog čovjeka i zubima trgam njegovu kožu sa zgrčenog vrata, ostavljajući krvave tragove svuda oko tebe...
... gledam te direktno u oči podivljale od straha i uživam u tome kao da nikada nisam okusila bijes oluja., ne znajući kamo će me to odvesti...
... hvatam poslijednjeg pauka da isplete mrežu preko moga lica i izbriše sve obistinjene slutnje...
... govorim da je sve u redu, uzimam noževe, okrećem ti leđa i zabijam ih duboko u jedno veliko ništa., dokazujući kako i ja mogu pronaći drugi put...
... zaliječem se punom brzinom stajanja daleko u maglu moga lica., maglu koju jedino ja razumijem., koju jedino ja toliko volim...
... nestajem u dijeliću sekunde užarene mojim postojanjem, prebrzo i nejednako u stanju izobličene sumnje potvrđene tvojim dolaskom...

ponedjeljak, 15.10.2007.

... plač...

... iznenada sam se našla na trnovitom putu prepunom zamki i prijevara., izgubljena u prostoru i izbezumljena nesnosnom hladnoćom jezera koje sam nekada toliko voljela...
... bacila sam maske i uzela žezlo svojih mogućnosti i razbila ga o kamen bijesa o koji sam se spotakla koračajući u mraku sjena...
... naišla sam na korake što za sobom ostavljaju nevidljiv trag urezan u mojem sjećanju koje blijedi i gubi smisao...
... upregnula sam dan da služi noći kao podanik bez prava na pomilovanje koje ionako ne zaslužuje...
... nagnula sam se nad korijenje tužne vrbe i oštrom sjekirom suza rasjekla njene žile u nadi da se nikada neću vratiti da ne vidim kako umire još usamljenija., još tužnija zbog mojih postupaka...
... ugasila sam mjesec koji sam toliko voljela i bacila ga sa litice okamenjenog lica bez izraza., bez osjećaja...
... urliknula sam tvoje ime prezirući nebo što se besciljno nadvilo nadamnom, nadajući se mom povratku...
... neću se vratiti., neću se zaustaviti i posljednji te puta pogledati duboko u oči., ne znajući šta donosi novi život...

četvrtak, 11.10.2007.

... pismo.. ili...

... milijun riječi se rađa u mojoj glavi okupiranoj mislima i razmišljanjima.
praznina popunjava moja prsa opterečena pokušajima da se promijenim., da zaboravim.
težak teret nosim na leđima slomljenim tragovima nade da ću uspjeti sakriti ožiljke bičeva stranih pojava ubijenih besciljnim pogledom mojih očiju.
ne znam kako da objasnim sve rečenice izrečene u namjeri da te povrijedim., kako da opravdam djela sa kojima pokušavam zariti koplje duboko u plamen tvoga srca rasipanog u komadiće razasute po svemiru..
osjećam čežnju u tvojim ustima okusa gorčine koja truje ljubav prema drugima.
... osjećam iskre vručine na tvome vratu prikovanom okovima zlih namjera nepoznatih, nikad viđenih spodoba..
zanima me., pišem li pismo ili je i ovo samo izljev jada i slabosti koju osjećam predugo., prežestoko?..
da li ću ovim riječima uspavati nebo i osloboditi uspavanke položene na jastuke koji ne govore?..
... ili ću samo navuči zastore crnih oblaka obučenih u jesenje jutro obasjano sjajem plavih cirkona usađenih u moje oči prošarane sivilom dana..?...
... pišem li pismo ili je to samo iluzija prošarana šapatom grebena oblivenog krvlju slanih dubina?...
ne pišem...

srijeda, 10.10.2007.

... kako dalje?..

... koga da pitam kako dalje kada mi sruše sve kule od pijeska koje sam gradila puna žestine i ljubavi prema tim sitnim zrncima svjetlosti u noćima punim mraka?
... kako da zaustavim prodore u živote nevinih i bespomoćnih., u živote malenih i preplašenih?..
... koga da zamolim da mi pomogne u namjeri da obuzdam neprijatelje koji sa takvim žarom jedva čekaju da nas unište?..
... na koji način da obranim polja uspomena čuvanih duboko u procijepima vremena koje nas već godinama polagano ubija u želji da na nas sasipa sav bijes nepromišljenog bića sakrivenog u danima nevjerice?..
... ne znam gdje da se okrenem., koja vrata da odaberem i kojim putem da se uputim.. da zaboravim...

srijeda, 03.10.2007.

... dan kada je umrla jesen...

... neko čudno sivilo je okupalo sunce obasjano sjajnim bezdanom kojeg su dozvale ptice na odlasku...
... nemir se uvukao u kosti starca koji je oduvijek znao gdje se sakriva noć izbezumljena kricima mačaka zalutalih u polja osušenih kukuruza...
... zabljesnulo je sjećanje na proljeće posvećeno malom pojavom velikog bića što je iz svemira donijelo svoj kraj...
... nebom se prošarao neki čudan trag koji je za sobom ostavio vjerovanje premlačeno tišinom nemira zaspalog na dlanovima Kiklopa...
... kometi su na Zemlju sasuli sav svoj bijes koji se tisučama godina nakupljao u sjećanjima mitova udavljenih izbezumljenim urlicima zečeva...
... na dan se prosipala noć toliko tamna da je tjerala strah u svako živo biće koje se našlo na putu neiscrpne utvare koja se zove mojim imenom...
... na taj se dan obrušilo nebo, poprimajući tako krvavo crveni odsjaj suza prolivenih po stopalima posljednjih plesača, klonulih od umora...
... na taj se dan nadvila tama što je dozvala noć koju sam proklela svim glasovima kaosa...
... na taj dan su zanijemile ptice., na taj dan su uvele crvene ruže., na taj dan ...
... tada su popucala srca... tada su ubili i posljednjeg jednoroga... tada je umrla jesen...

utorak, 02.10.2007.

... strah...

... sputavam svoja očekivanja gluhim dozivima svoje nutrine koja me već duže vrijeme proždire raljama samoće...
... blokiram poglede koji mi toliko znače u životu koji prolazi zavidnom brzinom, ostavljajući samo prašinu snova koje se bojim sanjati...
... bojim se tame jer ona u sebi sakriva prikaze koje me progone, ne pitajući za razloge...
... ne usudim se pogledati dalje od sebe, da nebi slučajno vidjela tvoje namjere koje u sebi ne sadržavaju niti malo mene koja ne postojim...
... tražim opravdanja za svoje nepromišljene postupke kojima pokušavam raniti svakoga tko mi se približi...
... ostajem ukipljena na rubu ponora u koji sam odavno odlučila skočiti, nebi li se oslobodila svih strahova koji se gomilaju u mom mesu inficiranom tim virusom tuge koja ne posustaje u namjerama da me izmuči i uništi...
... otpuhujem sve mirise koji podsjećaju na tvoju kožu., meku i nježnu poput svile prožmate godinama...
... brišem i zadnje kapi sa svojih obraza iziritiranih slanoćom gorčine koja već dulje vrijeme nagriza moju dušu odavno prodanu...
... nestajem sa lica zemlje i odlazim u nepoznato za koje niti ne znam da li uopće postoji...
... ne okrećem se niti se nadam da ćeš me dozivati, nebi li se vratila...
... ne usporavam unatoč nadi da ćeš reći da ti nedostajem i da želiš da odustanem od namjere da... nestanem...

četvrtak, 20.09.2007.

...

... večeras ću leći na postelju od suhog lišća prekrivenu mojom maglom koja se nadvija nad turobnim pogledom moga oka...
... zaspat ću u naručju rane jeseni koja guši moja osjetila svojim prejakim zagrljajem iz kojeg se ne želim izvući...
... zauvijek ću potonuti sa zadnjim zrakama sunca koje će svoj sjaj izgubiti u tami moje duše koja godinama ne prestaje plakati...
... želim otići., želim pobjeći...
., ne želim i ne mogu se vratiti u "one" dane koji me progone i koji mi prijete...
... toliko silno želim potonuti i u očaju rosno jutro okupati jednom suzom puštenom poslijednji puta...
... večeras ću leći na postelju od suhog lišća prekrivenu mojom maglom i .., zauvijek zaspati...

petak, 07.09.2007.

... njemu koji je jednom bio sve...

... ne znam da li će ikada moći pročitati moje isprazne riječi prenesene u ovaj virtualni svijet namjenjen onima koji nemaju ime.
.. ne znam hoće li me prepoznati preko ovih redaka urezanih u ništa., preko misli iznesenih pred javnost, bez straha od odbacivanja.
.. ne znam da li će htjeti pričati o tome ili će i to sakrivati duboko u sebi, ne želeći mi reći šta je osjetio kada je ovo čitao.
.. hoće li mi ispričati da negdje postoji mjesto na kojem može biti sam, a ipak okružen svima., svima koji ga ne poznaju?..
.. ja ga poznajem., tj. bolje rečeno, ja sam mislila da ga poznajem i da ga razumijem..
.. u jednom je trenu srušio tu moju iluziju koju sam gradila na temeljima nadanja.
.. u jednom je skoku preskočio mene i moje poglede prikovane za njegove usne..
.. u jednoj je sekundi zapalio papire moje duše., prazne i ostavljene pred previsokim zidom sagrađenim u mojim grudima..
... taj zid...
.. ne mogu ga preskočiti., ne mogu se popesti preko njega i potrčati daleko za svojom sudbinom..
.. ne znam hoću li ikada to više moći napraviti., da li ću ikada više moći vjerovati kada mi budu govorili da me neće povrijediti..
.. ne znam da li ću ikada više zaista, iskreno htjeti voljeti...

utorak, 04.09.2007.

.. tajne..

... sakrivam poglede od zatiželjnika koji jedva čekaju krive korake u pravo vrijeme..
zadržavam dah da nebi pokazala da mi je potrebno disanje u njihovoj blizini..
ne pokazujem ruke da nebi otkrila oštre ožiljke koji ih fasciniraju., kojih se boje..
ne odgovaram nikome kada me upitaju kako sam., ne pričam ikome o tome što sakrivam duboko u tami duše., odavno prodane..
ne mislim i ne obračam pažnju na njihove provokacije kojima pokušavaju saznati moje ime..
.. to ime.. prijeteće i neshvatljivo..
ne prihvačam njihove zakone kojima upravljaju tuđim životima., kojima kontroliraju tuđa bespuća..
.. šutim i ne dozvoljavam glasu da progrmi iz mojih ustiju koja su zapečatili nesnosni urlici mojih prošlih života..
ne želim obračati pažnju na ikoga oko sebe, nebi li tako opstala u ovome svijetu bijelih cvjetova koji svojim krvavim laticama prekrivaju puteve isprepletene samoćom..
.. postajem nitko, skrivajući tako svoju snagu i moć upravljanja sudbinom.., ne želeći ostaviti niti jedan trag tuđeg postojanja...

ponedjeljak, 03.09.2007.

...

... pokušala sam vidjeti sakrivene tajne jezera koje je svoj sjaj stoljećima njegovalo laticama lipe..
pokušala sam osjetiti poljupce kapljica slapova koji su me oduvijek čekali na mjestima tišine..
uzalud sam naslanjala glavu na ramena oleandera pokušavajući čuti tihu pjesmu slavuja zatočenog u međuvremenu..
penjala sam se u zagrljaj tužne vrbe koja je nepomično bdjela uz jezero bijelih dupina..
tisučljećima sam ležala u njenim njedrima pokušavajući umiriti njene jecaje ispunjene gorčinom nedolaska..
kopirala sam tonove šumskog svirača, pjevušeći melodije znane samo nama., nama koji smo jednom iskreno voljeli..
.. slomila sam i zadnji ključ zlatnih vrata raja koji na popisu ne sadrži moje ime isklesano u bokovima munja..
poslala sam misli daleko od vaših očiju, moleći snove neka se vrate i obuzmu moje sad još jače tijelo opijeno bogatstvima dna svakoga dna..
probudila sam u sebi onaj stari, zaboravljeni gnjev planina prošaranih duhovima razderanih makova..
.. neću dozvoliti daljini da me pronađe, da me oduzme samoj sebi., već ću ubiti i zadnji tračak sebe i postati netko drugi...