... večeras ću leći na postelju od suhog lišća prekrivenu mojom maglom koja se nadvija nad turobnim pogledom moga oka...
... zaspat ću u naručju rane jeseni koja guši moja osjetila svojim prejakim zagrljajem iz kojeg se ne želim izvući...
... zauvijek ću potonuti sa zadnjim zrakama sunca koje će svoj sjaj izgubiti u tami moje duše koja godinama ne prestaje plakati...
... želim otići., želim pobjeći...
., ne želim i ne mogu se vratiti u "one" dane koji me progone i koji mi prijete...
... toliko silno želim potonuti i u očaju rosno jutro okupati jednom suzom puštenom poslijednji puta...
... večeras ću leći na postelju od suhog lišća prekrivenu mojom maglom i .., zauvijek zaspati...

... ne znam da li će ikada moći pročitati moje isprazne riječi prenesene u ovaj virtualni svijet namjenjen onima koji nemaju ime.
.. ne znam hoće li me prepoznati preko ovih redaka urezanih u ništa., preko misli iznesenih pred javnost, bez straha od odbacivanja.
.. ne znam da li će htjeti pričati o tome ili će i to sakrivati duboko u sebi, ne želeći mi reći šta je osjetio kada je ovo čitao.
.. hoće li mi ispričati da negdje postoji mjesto na kojem može biti sam, a ipak okružen svima., svima koji ga ne poznaju?..
.. ja ga poznajem., tj. bolje rečeno, ja sam mislila da ga poznajem i da ga razumijem..
.. u jednom je trenu srušio tu moju iluziju koju sam gradila na temeljima nadanja.
.. u jednom je skoku preskočio mene i moje poglede prikovane za njegove usne..
.. u jednoj je sekundi zapalio papire moje duše., prazne i ostavljene pred previsokim zidom sagrađenim u mojim grudima..
... taj zid...
.. ne mogu ga preskočiti., ne mogu se popesti preko njega i potrčati daleko za svojom sudbinom..
.. ne znam hoću li ikada to više moći napraviti., da li ću ikada više moći vjerovati kada mi budu govorili da me neće povrijediti..
.. ne znam da li ću ikada više zaista, iskreno htjeti voljeti...

... sakrivam poglede od zatiželjnika koji jedva čekaju krive korake u pravo vrijeme..
zadržavam dah da nebi pokazala da mi je potrebno disanje u njihovoj blizini..
ne pokazujem ruke da nebi otkrila oštre ožiljke koji ih fasciniraju., kojih se boje..
ne odgovaram nikome kada me upitaju kako sam., ne pričam ikome o tome što sakrivam duboko u tami duše., odavno prodane..
ne mislim i ne obračam pažnju na njihove provokacije kojima pokušavaju saznati moje ime..
.. to ime.. prijeteće i neshvatljivo..
ne prihvačam njihove zakone kojima upravljaju tuđim životima., kojima kontroliraju tuđa bespuća..
.. šutim i ne dozvoljavam glasu da progrmi iz mojih ustiju koja su zapečatili nesnosni urlici mojih prošlih života..
ne želim obračati pažnju na ikoga oko sebe, nebi li tako opstala u ovome svijetu bijelih cvjetova koji svojim krvavim laticama prekrivaju puteve isprepletene samoćom..
.. postajem nitko, skrivajući tako svoju snagu i moć upravljanja sudbinom.., ne želeći ostaviti niti jedan trag tuđeg postojanja...

... pokušala sam vidjeti sakrivene tajne jezera koje je svoj sjaj stoljećima njegovalo laticama lipe..
pokušala sam osjetiti poljupce kapljica slapova koji su me oduvijek čekali na mjestima tišine..
uzalud sam naslanjala glavu na ramena oleandera pokušavajući čuti tihu pjesmu slavuja zatočenog u međuvremenu..
penjala sam se u zagrljaj tužne vrbe koja je nepomično bdjela uz jezero bijelih dupina..
tisučljećima sam ležala u njenim njedrima pokušavajući umiriti njene jecaje ispunjene gorčinom nedolaska..
kopirala sam tonove šumskog svirača, pjevušeći melodije znane samo nama., nama koji smo jednom iskreno voljeli..
.. slomila sam i zadnji ključ zlatnih vrata raja koji na popisu ne sadrži moje ime isklesano u bokovima munja..
poslala sam misli daleko od vaših očiju, moleći snove neka se vrate i obuzmu moje sad još jače tijelo opijeno bogatstvima dna svakoga dna..
probudila sam u sebi onaj stari, zaboravljeni gnjev planina prošaranih duhovima razderanih makova..
.. neću dozvoliti daljini da me pronađe, da me oduzme samoj sebi., već ću ubiti i zadnji tračak sebe i postati netko drugi...