... danas šutke izlaze riječi iz mojih ustiju, obarajući nijemog čovjeka koji dugo vremena stoji na prekretnici života, čekajući svoj dan...
... predugo sam koračala slijepo se oslanjajući na obećanja koja nikada nisu bila prozirnija., naišla sam na križanje usred pustinje ali ne trebam nikoga da mi pomogne pročitati putokaze bez naziva i karte koje ne postoje...
... ostavljam svu svoju odjeću i poput djeteta hvatam valove razbacane uokolo po užarenom pijesku sažaljenja...
... ustupam svoje zasluženo mjesto drugom naivnom biću i odriješito odmahujem rukom na sve iskazane riječi koje nimalo ne zvuče razumljivo!..
... spuštam pogled pun razočaranja, stiščem dlanove na oči i u nevjerici kimam glavom kao da više ne vjerujem u ništa...
... imala sam toliko pitanja., danima sam smišljala kako da ih postavim, kako da mi objasni..., ali, predugo vremena volim da bi odbacila sve...
... predugo volim da bih zaboravila.. predugo volim tugu...
... zato., spuštam zastave odavno podignute, brišem sjećanja odavno odsjećana, i rušim zidove oko sebe, gradeći zidine odavno okamenjene tišine...
... zbogom...